Corps de ballet
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/a8/Wiener_Staatsoper_Schwanensee_Szene_Akt4.jpg/250px-Wiener_Staatsoper_Schwanensee_Szene_Akt4.jpg)
Corps de ballet (engl. body of the ballet) je grupa igrača koji ne spadaju u grupu baletskih solista. Stalni su članovi baletske kompanije i ponekad pomažu oko sastvljanja pozorišne scenografije.[3]
Telo baleta deluje kao celina sa specifičnim pokretima na sceni. Ponekad stvaraju specifične ulige za balet kao što su na primer cvetovi Ščelkunčika.[4]
U klasičnom baletu, ženski kordebalet tradicionalno igra važnu ulogu. Raznovrsni masovni plesovi sa mnogo slikovitih poza bili su od velikog značaja u produkcijama Artura Sen Leona - tako da je koreograf bio čak i kritikovan zbog njihove suvišnosti. Među sačuvanim nasleđem 19. veka su „Molitva vilisa” iz II čina baleta Žizela (koreografija Žana Koralija u redakciji Marijusa Petipa), „Izlazak senki” iz Bajadere i „Slika Nereida” iz Uspavane lepotice Marijusa Petipa, „Slika labudova” iz Labudovog jezera u postavci Leva Ivanova. Ona se smatraju remekdelima koreografije.
Aleksandar Gorski (Don Kihot, 1900) i Mihail Fokin (Šeherezada, 1910, Petruška, 1911) dali su kordebaletu potpuno drugačiju ulogu u svojim nastupima – inovativni koreografi ranog 20. veka tražili su živu glumačku reakciju od baletskih umetnika, scenske komunikacije, improvizacionog odnosa prema onome što se dešava na sceni – kako se to zahtevalo u dramskom pozorištu prema „školi iskustva” Stanislavskog.
Funkcija
Telo baleta postavlja raspoloženje, scenu i nijanse baleta, gradi vezu i drugarstvo među članovima baletske družine i stvara velike scenske slike kroz ansambl pokret i koreografiju.[5]
Telo baleta je za plesnu trupu kao što je kičma za telo: pruža okvir, podršku, kontekst i estetsku formu. - Plesni magazin[6]
Pored fizičke izgradnje sveta koju obezbeđuje telo baleta, ono takođe služi kao vitalna odskočna daska za mlađe, dolazeće igrače, gde uče o životu kompanije i strukturi klasičnih baleta pre nego što ih eventualno unaprede kao soliste ili glavne igrače.[5]
Istorija
Neki naučnici tvrde da telo baleta iz devetnaestog veka nalazi svoje korene u francuskim revolucionarnim horskim svečanostima, koje su i same ukorenjene u festivalima iz antike.[7]
„Le petit rats”
Plesači koji su popunjavali telo baleta Pariske opere često su uključivali učenike, neki od kojih sa 14 godina, od milja poznate kao les rats ili les petit rats.[8] Za taj termin postoje mnoga etimološka objašnjenja; među njima i sugestija Emila Litrea da je izraz „demoiselles d'opéra“ (mlada dama iz opere) skraćen jednostavno u „ra“, ili verovanje da se zvuk koje su špicaste cipele baletske trupe proizvodile na drvenim podovima prostorija za probe može uporediti sa skakanjem pacova.[8]
Godine 1866, Teofil Gotje (autor Žizele) objavio je esej pod naslovom Le Rat,[9] ljubazan i duhovit opis navika ovih mladih plesača.[8]
Pacov je, uprkos svom muškom imenu ['pacov' je imenica muškog roda na francuskom], izrazito žensko stvorenje. Naći ćete ih samo u Rue le Peletier, na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, ili u Rue Rišer, na časovima plesa; oni postoje samo tamo; uzalud biste tražili bilo gde drugde na svetu. Pariz poseduje tri stvari na kojima mu zavide sve druge prestonice: ježa, pečurku i pacova. Pacov je pozorišni jež koji ima sve mane uličnog ježa, manje dobrih osobina, i kao i ovaj drugi proizvod je Julske revolucije. Pacov je ono kako mi u Pariskoj operi zovemo mlade devojke koje se obučavaju da postanu plesačice i koje se pojavljuju u scenama mase, pozadini, letovima, scenografijama i drugim situacijama u kojima se njihova veličina može opravdati ograničenim pogledom. Starost pacova varira od osam do četrnaest ili petnaest godina; šesnaestogodišnji pacov je veoma star pacov, rogat pacov, beli pacov; ovo je staro koliko ikad postanu; u ovom uzrastu su im studije manje-više završene, debitovali su, plesali solo, njihovo ime je ispisano velikim slovima na posteru; diplomirali su kao 'tigar' i sada postaju balerine prve, druge ili treće klase ili članovi hora, prema svojim zaslugama ili svojim pokroviteljima.[10]
Uloga tela tokom kasnih 1800-ih u Baletu Pariske opere takođe može uključivati donju stranu. Plesna sala u kojoj su se plesači zagrevali pred nastup takođe je funkcionisala kao neka vrsta muškog kluba, gde su bogati muški operski pretplatnici (arbonnés) mogli da posluju, druže se i predlagaju balerine. Zato što su mnogi „sitni pacovi“ poticali iz radničke klase, i zbog postojećih struktura moći, oni bi imali finansijski i karijerni podsticaj da se povinuju naklonostima i propozicijama ovih pretplatnika.[11] Međutim, vredi napomenuti da malo preživelog savremenog pisanja o ovoj temi beleži iskustva ili perspektive samih malih pacova, često umesto toga grešeći na strani ogovaranja.[12]
20. vek i dalje
Baleti poput Plamena Pariza, koji su predstavljali ogromno telo od 24-32 plesača, bili su pioniri u aktivnoj upotrebi tela baleta u pripovedanju priča.
Tokom 21. veka, zahtevi za trupnim plesačima su se menjali, pozivajući ih da budu „svestraniji i virtuozniji kao pojedinci” i uzrokujući da se „suočavaju sa više emocionalnih i fizičkih izazova nego ikada, pojačanim teškim radnim rasporedom”.[6] Oni su tipično među najslabije plaćenim članovima kompanije, i često im nije garantovano zaposlenje tokom cele godine. They are typically among the lowest-paid members of the company, and often not guaranteed year-round employment.[6] Uprkos izazovima, mnogi plesači u telu balata osećaju ponos i povezanost sa svojim položajima: kako je rekla Karin Elis-Venc, sada penzionisana plesačica i nastavnica [Jofri baleta]], „ljudi moraju da znaju da možete imati fantastičnu karijeru i ostati u telu.“[6]
U medijima
Slikar impresionista Edgar Dega često je u svojim delima predstavljao igrače Baleta Pariske opere, među kojima su i neki od njegovih najpoznatijih. Ukupno je oko 1.500 njegovih slika, monotipija i crteža posvećeno je baletu, kao i neke skulpture.[11]
Reference
- ↑ Kant, Marion, ur. (2007). The Cambridge Companion to Ballet. Cambridge Companions to Music. Cambridge and New York: Cambridge University Press. str. 164. ISBN 978-0-521-53986-9. ; 'Old style' date 4 March
- ↑ Chaĭkovskiĭ, Modest Ilʹich; Newmarch, Jeaffreson; Rosa Harriet (1906). The life & letters of Peter Ilich Tchaikovsky. J Lane. str. 735.
- ↑ „Les 5 échelons du ballet de l'Opéra de Paris expliqués en détails” (fr-FR). Danse Classique .info. Pristupljeno 29. 4. 2020.
- ↑ „Corps de Ballet de l'Opéra national de Paris sur medici.tv” (fr). medici.tv. Pristupljeno 29. 4. 2020.
- ↑ 5,0 5,1 Hatch, Alex Marshall. „5 Reasons to Love the Corps de Ballet”. Pointe Magazine.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Carman, Joseph. „The Silent Majority: Surviving and Thriving in the Corps de Ballet”. Dance Magazine. Pristupljeno 24 June 2023.
- ↑ Macintosh, Fiona (19 September 2013). „17”. Choruses, Ancient and Modern. Oxford University Press. str. 309 - 326. ISBN 9780191759086. Pristupljeno 24 June 2023.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 „Petit Rat”. Opéra national de Paris. Pristupljeno 2023-06-24.
- ↑ An essay entitled Le Rat
- ↑ Zanotti, Marisa. „The Rats: The Dancers of the Corps-de-Ballet”. Glitch/Giselle. Pristupljeno 24 June 2023.
- ↑ 11,0 11,1 Fiore, Julia. „The sordid truth behind Degas' ballet dancers”. CNN. Pristupljeno 24 June 2023.
- ↑ Coons, Lorraine. Artiste or coquette? Les petits rats of the Paris Opera ballet. SageJournals. DOI:10.1177/0957155814520912.
Literatura
- Grant, Gail (1982). Technical Manual and Dictionary of Classical Ballet (3rd izd.). New York: Dover Publications. ISBN 0-486-21843-0.
- Wulff, Helena (1998). Ballet Across Borders: Career and Culture in the World of Dancers. Oxford: Berg. ISBN 978-1-85973-998-3.
- Anderson, Jack (1992). Ballet & Modern Dance: A Concise History (2nd izd.). Princeton, NJ: Princeton Book Company, Publishers. ISBN 978-0-87127-172-3.
- Au, Susan (2002). Ballet & Modern Dance (2nd izd.). London: Thames & Hudson world of art. ISBN 978-0-500-20352-1.
- Bland, Alexander (1976). A History of Ballet and Dance in the Western World. New York: Praeger Publishers. ISBN 978-0-275-53740-1.
- Darius, Adam Arabesques Through Time.. Harlequinade Books, Helsinki. 2007. ISBN 978-951-98232-4-9. pp.
- Gordon, Suzanne (1984). Off Balance: The Real World of Ballet. McGraw-Hill. ISBN 978-0-07-023770-4.
- Kant, Marion (2007). Cambridge Companion to Ballet. Cambridge Companions to Music (1st izd.). Cambridge,UK: Cambridge University Press, Publishers. ISBN 978-0-521-53986-9.
- Kirstein, Lincoln; Stuart, Muriel (1952). The Classic Ballet. New York: Alfred A Knopf.
- Lee, Carol (2002). Ballet In Western Culture: A History of its Origins and Evolution. New York: Routledge. ISBN 978-0-415-94256-0.
- Homans, Jennifer (2010). Apollo's Angels: A History of Ballet. New York: Random House. str. 1–4. ISBN 978-1-4000-6060-3.
- Clarke, Mary; Crisp, Clement (1992). Ballet: An Illustrated History. Great Britain: Hamish Hamilton. str. 17–19. ISBN 978-0-241-13068-1.
- „The Art of Power: How Louis XIV Ruled France ... With Ballet” (en). Mental floss. 2017-03-15. Arhivirano iz originala na datum 2017-10-02. Pristupljeno 2017-10-02.
- Greskovic, Robert (1998). Ballet 101: A Complete Guide to Learning and Loving the Ballet. New York, New York: Hyperion Books. str. 46–57. ISBN 978-0-7868-8155-0.
- „Ballet And Modern Dance: Using Ballet As The Basis For Other Dance Techniques” (en-US). Student Resources. 2014-08-05. Arhivirano iz originala na datum 2017-10-02. Pristupljeno 2017-07-26.
- Grant, Gail (1982). Technical Manual and Dictionary of Classical Ballet. New York, US: Dover Publications. ISBN 978-0-486-21843-4.
- Scholl, Tim (1994). From Petipa to Balanchine: Classical Revival and the Modernization of Ballet. London: Routledge. ISBN 978-0415756211.
- Wiley, Roland John (1991). Tchaikovsky's Ballets: Swan Lake, Sleeping Beauty, Nutcracker. Oxford: Clarendon Press. ISBN 0-19-315314-9.
- G. Abraham, ed. Tchaikovsky: a Symposium (London, 1945/R, R 1970 as The Music of Tchaikovsky. London: W. W. Norton, 1974)
- C. W. Beaumont. The Ballet called Swan Lake (London, 1952)
- Brown, David. Tchaikovsky: The Man and His Music. London: Faber & Faber, 2006. 108–119
- Brown, David. "Tchaikovsky's Mazeppa." The Musical Times 125.1702 (1984): 696–698.
- Norris, George. Stanford, the Cambridge Jubilee and Tchaikovsky (London, 1980)
- Nuzzo, Nancy B. "Swan Lake: a chronology; The sleeping beauty: a chronology; other Tchaikovsky ballets." Dance Magazine, 55 (June 1981), 57–58.
- Pudelek, Janina (1990–1991). „Swan Lake in Warsaw, 1900”. Dance Chronicle 13 (3): 359–367. DOI:10.1080/01472529008569046. JSTOR 1567690.
- Robinson, Harlow. "Review: Untitled." Slavic and East European Journal, 31 (1987): 639–640
Spoljašnje veze
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4a/Commons-logo.svg/15px-Commons-logo.svg.png)
Chisholm, Hugh, ur. (1911) „Ballet” Encyclopædia Britannica Eleventh Edition (11th izd.) Cambridge University Press