Fenik (Amintorov sin)

Fenik (starogrčki: Φοῖνιξ) bio je, u grčkoj mitologiji, sin Amintora i Kleobule (ili Hipodamije), učesnik u lovu na kalidonskog vepra,[1] te vaspitač i savetodavac grčkog junaka Ahileja.[2]

Mitologija

Homersko predanje

Prema Homerovoj Ilijadi, kad je Amintor doveo u kuću mladu ljubavnicu, majka je Fenika nagovorila da zavede devojku i razdvoji je od Amintora. Mladić je to i učinio, no otac je saznao za to i prokleo sina da ostane bez poroda. Fenik je tad napustio očev dom i zavičaj i otišao kralju Peleju, koji ga je srdačno primio i učinio kraljem Dolopljana. Fenik je vaspitavao Ahileja, a kad je ovaj odrastao, postao mu je veran savetodavac. U trojanskom ratu Fenik je stalno bio uz Ahileja, a Agamemnon ga je postavio za vođu izaslanstva koje je išlo kod gnevnog Ahileja i pokušalo da ga nagovori da se vrati u bitku. Na pogrebnim igrama priređenim u Patroklovu čast Ahilej je postavio Fenika za sudiju u trkačkom nadmetaju.[3]

Kasnije predanje

U kasnijem predanju pričalo se da je Amintorova ljubavnica (Ftija ili Klitija) zapravo pokušala da zavede Fenika, a kad ju je ovaj odbio, lažno ga je optužila za silovanje.[1] Razgnevljeni Amintor oslepio je sina, a ovaj je onda pobegao kralju Peleju, u Tesaliju. Tamo mu je mudri kentaur Hiron vratio vid, a Fenik je od Hirona preuzeo mladog Ahileja na staranje.[4][5][6] Nakon Ahilejeve smrti Fenik je pod Troju doveo njegovog sina Neoptolema, uz koga je ostao i nakon pada Troje. Fenik je umro u Trakiji, na putu ka Mološanima, i Neoptolem ga je pokopao uz najveće počasti.[7] Neki kažu da je Fenik sahranjen u Ejonu u Makedoniji ili u Trahinu u Tesaliji.[8][9]

Fenik je bio jedna od mitskih ličnosti koje su Grci smatrali izumiteljima alfabeta.[1]

Reference

  1. 1,0 1,1 1,2 Schmitz 1867, s.v. Phoenix (2)
  2. Srejović & Cermanović-Kuzmanović 1989, s.v. Fenik (1)
  3. Homer, Ilijada, IX, 186 sqq; IX, 430 sqq; IX, 658 sqq; XIX, 311 sqq; XXIII, 360 sqq.
  4. Aristofan, Aharnjani, 421.
  5. Pseudo-Apolodor, Biblioteka, III, 13, 8.
  6. Jovan Ceces, komentar uz Likofrona, 421 sqq.
  7. Pseudo-Apolodor, Biblioteka, Epitome, VI, 12 sqq.
  8. Jovan Ceces, komentar uz Likofrona, 417.
  9. Strabon, Geografija, IX, 4, 14.

Literatura

  • Schmitz, Leonhard (1867), „Phoenix (2)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston, pp. 8 
  • Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga.