Harald Hardrada

Harald Hardrada
kralj Norveške
Vladavina	1046[α 1] – 25. septembar 1066
Prethodnik	Magnus I
Nasljednik	Magnus II
Suprug/a	Elisiv od Kijeva Tora Torbergsdatter (osporeno)
Potomstvo	Ingegerd, kraljica Danske i Švedske Magnus II od Norveške Olaf III od Norveške
Puno ime	Haraldr Sigurðarson
Kuća	Kuća Hardrada (Dinastija Lijepokosog)
Otac	Sigurd Syr
Majka	Åsta Gudbrandsdatter
Rođen/a	cca. 1015 Ringerike, Norveška
Umro/la	25. septembar 1066. (dob: 50–51) Stamford Bridge, Yorkshire, Engleska

Harald Sigurdsson (staronordijski: Haraldr Sigurðarson; cca. 1015 – 25. septembar 1066), u sagama poznat po nadimku Hardrada (harðráði, doslovno "strogi savjet" ili "težak vladar") bio je kralj Norveške od 1046^{[α 1]} do 1066. kao Harald III. Također je bez uspjeha pokušavao osvojiti dansko prijestolje do 1064, te englesko prijestolje 1066. Prije nego što je postao kraljem, Harald je dugi period života proveo u izgnanstvu kao najamnik i vojni komandant u Kijevskoj Rusiji i Bizantskom Carstvu.

Godine 1030., kada mu je bilo petnaest godina, Harald se zajedno sa svojim polubratom Olafom Haraldssonom borio u bitci kod Stiklestada. U njoj je Olaf pokušao vratiti norveško prijestolje, izgubljeno dvije godine ranije u sukobu s danskim kraljem Knutom Velikim. Braća su u njoj poražena, a Harald prisiljen na izgnanstvo u Kijevsku Rusiju (Garðaríki). Tamo je neko vrijeme proiveo u vojsci velikog kneza Jaroslava Mudrog te napredovao do čina kapetana prije nego što se preselio u Carigrad oko 1034. Tamo je brzo napredovao i postao komandant bizantske Varjaške garde, te sudjelovao u borbama na Mediteranu, Maloj Aziji, Siciliji, a možda i u Svetoj Zemlji, Bugarskoj, odnosno u Carigradu gdje je sudjelovao u bizantskim dinastijskim sporovima.

Za vrijeme službe u Bizantu, Harald je stekao prilično bogatstvo koje je poslao na čuvanje u Kijevsku Rusiju. Konačno je napustio Bizantince 1042. te se vratio u Kijevsku Rusiju kako bi pripremio pohod s ciljem sticanja norveškog prijestolje. Možda i sa Haraldovim znanjem, norveško prijestolje je u njegovom odsutsvu pripalo Olafovom nezakonitom sinu Magnusom Dobrom. Godine 1046. se priključio Magnusovom suparniku u Danskoj (gdje je Magnus također preuzeo prijestolje), pretendentu Sweynu Estridssonu, i počeo pljačkaške prepade na dansku obalu. Magnus, ne želeći se boriti sa vlastitim stricem, pristao je podijeliti prijestolje s njim ako on bude podijelio s njim blago. Magnus je sljedeće godine umro, pa je dvovlašće prestalo a Harald postao jedini vladar Norveške.

Na unutrašnjem planu je Harald skršio sve otpore svojoj vladavini i postavio teritorijalno ujedinjenje Norveške. Usprkos apsolitističkog stila, historičari uglavnom drže da je njegova vladavina bila periord relativnog mira i stabilnosti, a što se odrazilo kroz jačanje novčane privrede i vanjske trgovine. Vjerojatno nastojeći obnoviti nekadašnje Knutovo "Sjevernomorsko Carstvo", Harald se proglasio danskim kraljem te skoro svake godine do 1064. vršio pljačkaške pohode na dansku obalu, protiv svog bivšeg saveznika Sweyna. Iako su pohodi bili vojnički uspješni, nije bio u stanju osvojiti Dansku. Nedugo nakon što se odrekao danske krune, Tostig Godwinson, brat novog engleskog kralja Harolda Godwinsona, zarekao mu se na vjernost i pozvao ga da uzme englesko prijestolje. Harald je prihvatio poziv i poduzeo invaziju Sjeverne Engleske u septembru 1066. porazivši lokalne engleske snage u bitci kod Fulforda kraj Yorka. Sreća ga je, međutim, prestala služiti kada je u bitci kod Stamford Bridgea, u kojoj su ga porazile i ubile snage Harolda Godwinsona.

Haraldova smrt kod Stamford Bridgea, kojom je okončana njegova invazija, se često naziva krajem Vikinškog doba. Harald se također naziva posljednjim velikim vikinškim kraljem, a nekad i posljednjim velikim Vikingom.^[1]

Fusnote

Izvori

Literatura

• Bagge, Sverre (1990). „Harald Hardråde i Bysants. To fortellinger, to kulturer”. u: Andersen, Øivind and Hägg, Tomas (Norwegian). Hellas og Norge: kontakt, komparasjon, kontrast : en artikkelsamling. University of Bergen. str. 169–92. ISBN 8299141133. 
• Bibikov, Mikhail (2004). „Byzantine Sources for the History of Balticum and Scandinavia”. u: Volt, Ivo and Päll, Janika. Byzanto-Nordica 2004. Tartu, Estonia: Tartu University. ISBN 9949-11-266-4. 
• Blöndal, Sigfús with Benedikz, Benedikt S. (ed.) (2007). The Varangians of Byzantium. Cambridge University. ISBN 978-0-521-21745-3. 
• DeVries, Kelly (1999). The Norwegian Invasion of England in 1066. Boydell & Brewer Ltd.. ISBN 9780851157634. 
• Hjardar, Kim and Vike, Vegard (2011) (Norwegian). Vikinger i krig. Spartacus. ISBN 978-82-430-0475-7. 
• Jakobsson, Sverrir (2008). „The Schism that never was: Old Norse views on Byzantium and Russia”. Byzantinoslavica. Revue internationale des Études Byzantines. Slovanský ústav Akademie věd ČR, v. v. i. and Euroslavica. str. 173–88. 
• Moseng, Ole Georg, et al. (1999) (Norwegian). Norsk historie: 750-1537. I. Aschehoug. ISBN 978-82-518-3739-1. 
• Schive, C. I. (1865) (Norwegian). Norges Mynter i Middelalderen. Christiania: H. Tønsberg. 
• Skaare, Kolbjørn (1995) (Norwegian). Norges mynthistorie: mynter og utmyntning i 1000 år, pengesedler i 300 år, numismatikk i Norge. 1. Universitetsforlaget. ISBN 8200226662. 
• Stenton, F. M. (1971). Anglo-Saxon England. Oxford History of England. II (3rd izd.). Oxford: Clarendon Press-Oxford University Press. ISBN 9780198217169. 
• Tjønn, Halvor (2010) (Norwegian). Harald Hardråde. Sagakongene. Saga Bok/Spartacus. ISBN 978-82-430-0558-7. 

Vanjske veze

Harald Hardrada na Wikimedijinoj ostavi

Primarni izvori

• Saga of Harald Hardrade Arhivirano 2007-10-23 na Wayback Machine-u by Snorri Sturluson, English translation
• Fagrskinna, in Old Norse
• Morkinskinna, in Old Norse
• Ágrip (af Nóregskonungasögum), in Old Norse with English translation

Greška u referenci: Oznake <ref> postoje za skupinu imenovanu kao "α", ali nema pripadajuće oznake <references group="α"/>