Rudolf II

Rudolf II (Beč, 18. srpnja 1552. – Prag, 20. siječnja 1612) bio je njemačko-rimski car (1576–1612), ugarsko-hrvatski kralj (1576–1608), češki kralj (1576–1611).

Životopis

Rudolf je od od svoje osme do osamnaeste godine odgajan na dvoru svoga ujaka španjolskog kralja Filipa II. Njegov otac bio je car Maksimilijan II, a majka Ana, kćerka Karla V. Na prijestolje dolazi nakon smrti oca 12. listopada 1576. godine. Rudolf je na dvoru svoga ujaka postao gorljivim katolikom, zato su se po njegovom dolasku na vlast protestanti pobojali da će opet početi progoni. U njega je bila živa želja da sve svoje podanike vrati katolicizmu, ali nije imao ni ustrajnosti, ni previše volje da to provede. Progona je doduše bilo, ali ne masovnih kako su se bojali protestanti.

Bilo je u Rudolfa i vrlina. I pored šutljive ozbiljnosti i španjolske dostojanstvenosti, kojoj se naučio na dvoru svoga ujaka, bio je, dok nije duševno obolio, prilično dobrostiv, te je rado nagrađivao one koji su ga odano služili. Bio je obrazovaniji od većine tadašnjih vladara, te je govorio više jezika, njemački, latinski, španjolski, talijanski, latinski i češki, i imao opsežno znanje iz mnogih područja. Zanimao se za latinsku poeziju i rimsku povijest, matematiku, astronomiju i prirodne znanosti, a osobito za astrologiju i alkemiju. Svoj dvor je iz Beča preselio u Prag. Tamo je bez obzira na vjeru okupio brojne učenjake i umjetnike, među kojima su bila i dva poznata astronoma Danac Tycho Brache i Nijemac Johannes Kepler.

Rudolf je znao danima boraviti u praškoj zvjezdarnici ili laboratoriju i raspravljati sa učenjacima o astronomiji, alkemiji i ostalom. Poput većine članova svoje obitelji volio je i glazbu. Bavio se i slikanjem, rezbarijom, izrađivanjem satova i drugim sličnim stvarima, te je u svome dvoru na Hradčanima u Pragu i pored oskudnih financijskih sredstava uzdržavao brojne slikare, kipare, mjedoresce i kolajnare. Uvevši brušenje gorskih ledaca stvorio je češku staklenu industriju. Njegova umjetnička zbirka bila je legendarna i najveća onoga doba. Sedam soba, dvije dvorane i nekoliko hodnika njegova dvora bile su ispunjene brojnim umjetničkim dragocjenostima i djelima umjetnika kao što su Dürer, Leonardo da Vinci, Tizian i drugi.

Ta prevelika ljubav za znanost i umjetnost spriječavala je Rudolfa u obavljanju državnih poslova. Oni su čekali dok je on satima pa i danima boravio u zvjezdarnici ili laboratoriju. Mnoge važne odluke koje su se trebale hitno donijeti zato nisu donijete, zbog čega su trpjele zemlje kojima je Rudolf vladao. No još ga je više u tome spriječavala njegova plaha i melankolična ćud koja se nakon opetovanih bolesti 1578–1581. izrodila u posvemašnju melankoliju. Rudolf je oko 1600. duševno obolio. Što je jače pobolijevao postajao je sve nepovjerljiviji i neodlučniji. Tako je pod kraj njegova vladanja sve zapinjalo, osobito kad se Rudolf gotovo posve izolirao od svijeta zbog iracionalnog straha da će ga netko ubiti. Osim toga nikada se nije ženio, tako da se postavilo pitanje tko će ga naslijediti. Uzroci Rudolfove duševne bolesti možda leže u njegovu genetskom naslijeđu i odgoju u djetinjstvu. Njegovi otac i majka bili su naime bliski rođaci (bratić i sestrična u prvom koljenu). S druge strane, čini se da mu je odgoj na španjolskom dvoru duševno naštetio. Životni se stil na dvoru Filipa II, naime, odlikovao ukočenom suzdržanošću, relativno jednostavnom crnom odjećom i prenaglašavanjem osobnoga dostojanstva i otmjenosti. Takav odgoj usadio je Rudolfu odbojnost prema braku i prema ispovijedi. Prije ispovijedi obuzimao ga je paničan strah. Jedan suvremeni izvor opisuje da je prije ispovijedi imao "žestoka kolebanja u osjećajima" i da je na svoju okolinu tada ostavljao dojam "uzbuđenosti i zbunjenosti". Njegovu duševnu bolest jedan drugi suvremeni izvor opisuje ovako: "Imao je halucinacije, padao u bijesnilo i držao užarene govore protiv navodnih urota. Tvrdio je da je otrovan ili začaran i pokušao si više puta oduzeti život". Okolina je zbog toga smatrala da je opsjednut. Njegov ispovjednik i osobni liječnik Johannes Pistorius piše u jednome pismu o tome sljedeće: "Nije opsjednut kako neki vjeruju, već ga muči potištenost koja je s vremenom pustila preduboko korijenje. Ne lažem kad kažem da zli duhovi radosno iskorištavaju njegove patnje, kako bi cara ponekad varali svakojakim priviđenjima". Pistorius se trudio pomoći mu, ali car nije surađivao. Odbijao je uzimati lijekove i jeo neredovito.

Politički događaji

Rudolf zbog svoga stanja nije imao većega utjecaja na politička događanja u svoje doba. Turci su osvojili još neke dijelove Hrvatske i Ugarske. Godine 1593. izbio je "dugi rat" s Turcima koji je započeo turskim porazom u bici kod Siska. Njima se u ratu protiv Habsburgovaca pridružio i erdeljski vojvoda Stjepan Bocskay, koji je ustao u obranu kalvinizma. Mir je sklopljen 1606. na ušću rijeke Žitve u Dunav (tzv. Žitvanski mir), kojim je potvrđen status quo. Rudolf međutim nije htio potpisati odredbe toga mira. To je brojnim nezadovoljnicima njegovom vladavinom bila kap koja je prelila čašu.

Abdikacija i smrt

Na čelo nezadovoljnika stao je njegov brat, častohlepni nadvojvoda Matija. On je skupio vojsku koju je doveo pred sam Prag i prisilio brata da se 1608. u njegovu korist odreče ugarskog i hrvatskog prijestolja te austrijskih zemalja i Moravska. Rudolf je pokušavajući se održati u Češkoj izdao tamošnjim protestantima pismo (tzv. Majestätsbrief) kojima im je priznao pravo na slobodu vjeroispovijesti. No 1611. morao je i češku krunu prepustiti Matiji.

Smrt 20. siječnja 1612. spasila ga je od daljnjih muka i poniženja. Matija je nakon njegove smrti postao i njemačko-rimski car.

Literatura

• Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, knjiga peta, Zagreb 1980.

Vanjske veze

Rudolf II na Wikimedijinoj ostavi

• Rudolf II i njegovo doba (na njemačkom) Arhivirano 2007-07-04 na Wayback Machine-u
• Biografija Rudolfa II

• p
• r
• u

Carevi Svetog rimskog carstva

9. vijek

• Carolus Magnus
• Ludovicus Pius
• Lotharius I.
• Ludovicus II.
• Carolus II. Calvus
• Carolus III. Crassus
• Guido od Spoleta
• Lambert od Spoleta
• Arnolf von Kärnten

10. vijek

• Ludovicus III. Caecus
• Berengar Furlanski
• Konrad I. von Franken
• Heinrich Ptičar
• Oton I. Veliki
• Otto II. Crveni
• Otto III.

11. vijek

• Heinrich II. Sveti
• Konrad II.
• Heinrich III. Crni
• Heinrich IV.

12. vijek

• Heinrich V.
• Lothar von Süpplingenburg
• Konrad III.
• Heinrich-Berengar
• Friedrich I. Barbarossa
• Heinrich VI.
• Philipp von Schwaben
• Otto IV. von Braunschweig

13. vijek

• Friedrich II. von Hohenstaufen
• Konrad IV.
• Wilhelm von Holland
• Heinrich Raspe
• Richard of Cornwall
• Alfonso X de Castilla
• Rudolf I. Habsburški
• Adolf Nassauski
• Albrecht I. Habsburgški

14. vijek

• Henrik VII. Luksemburški
• Ludwig IV. Bavarac
• Friedrich III. Lijepi
• Karlo IV. Luksemburški
• Vaclav Luksemburški

15. vijek

• Rupert Falački
• Jobst Moravski
• Žigmund Luksemburški
• Albert II.
• Friedrich III.
• Maksimilijan I.

16. vijek

• Karlo V.
• Ferdinand I.
• Maksimilijan II.
• Rudolf II.

17. vijek

• Matija
• Ferdinand II.
• Ferdinand III.
• Ferdinand IV.
• Leopold I.

18. vijek

• Joseph I
• Karlo VI.
• Karlo VII. Wittelsbach
• Franz Stephan von Lothringen
• Maria Theresia
• Josip II.
• Leopold II.
• Franz II.