Trois couleurs: Bleu
Poljska
Švicarska
Prethodi: | Sl(ij)edi: |
Tri boje: Bijelo |
Tri boje: Plavo (francuski Trois couleurs: Bleu) je art filmska drama iz 1993. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz, Agnieszka Holland i Edward Żebrowski. To je prvi dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Bijelo i Tri boje: Crveno. Glavne uloge tumače Juliette Binoche, Benoît Régent i Emmanuelle Riva. Plavo se bavi temom slobode, načelno emotivne slobode, a ne društvene ili političke..[1]
Radnja se odvija u Parizu, o ženi koja se snosi s posljedicama toga da su joj suprug i dijete poginuli u prometnoj nesreći. Stoga, ona je odjednom silom prilika slobodna obiteljskih obveza, te se odluči ograditi od svega i živjeti u izloaciji od bivših odnosa, ali otkriva da se ne može osloboditi ljudskih veza.[2]
Tri boje: Plavo je dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za značajan broj nagrada.
Glavne uloge
- Juliette Binoche - Julie de Courcy
- Benoît Régent - Olivier Benôit
- Emmanuelle Riva - Juliena mother
- Florence Pernel - Sandrine
- Guillaume de Tonquédec - Serge
- Charlotte Véry - Lucille
- Yann Trégouët - Antoine
- Hélène Vincent - novinar
- Philippe Volter - agent nekretnina
- Zbigniew Zamachowski - Karol Karol (cameo)
- Julie Delpy - Dominique (cameo)
Nagrade
Zlatni globus je nominirao film u tri kategorije: najboljeg stranog filma, najbolje glavne glumice (J. Binoche) i glazbe.
Filmu je uručena nagrada Zlatni lav na filmskom festivalu u Veneciji.
Kritike
Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':
U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Juliette Binoche, u Plavom, ima slobodu, nakon gubitka supruga i dijeteta, započeti život iznova, ili ga uopće ne započeti... Kieslowski gotovo nikada nije pravio filmove o likovima koji nemaju izbora. Zapravo, njegovi filmovi su uglavnom o njihovim izborima, kako su stigli do njih i bliske veze koji su postigli ili promašili."
Koje se god teme prihvatio, Kieslowski nikada nije trivijalan, ali Plavo ga predstavlja u mnogo manje nadahnutom izdanju nego u vrijeme Dekaloga. Francuska uglađenost, čini se, nije toliko inspirativna kao poljski nihilizam, pa se ovoga puta obuzimajuća mističnost iz njegovih prijašnjih radova, kojoj je više-manje težio, osjeća tek u mrvicama.
Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:
Prvi dio trilogije, kojom se Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja, Plavo (Zlatni lav u Veneciji), odnosi se na jednu od triju boja francuske zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji franc. građ. društvo Sloboda – jednakost – bratstvo. Priča o slobodi proizlazi iz čvrsto etički utemeljenog autorova svjetonazora. Početak filma referira se na Internacionalu i stav da je za slobodu nužno potpuno izbrisati prošlost, dok kasniji tijek filma pokazuje kako je čovjek biće velikim dijelom satkano od sjećanja pa tek prihvaćanje vlastite prošlosti i njezino prevladavanje ljubavlju mogu voditi prema slobodi. Ti su motivi oblikovani unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja uporabljena na elementarniji i apstraktniji način u odnosu na dominatne boje u druga dva dijela trilogije. Uobičajen simbol žalosti, plavo također ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.[5]
Izvori
- ↑ Three Colors: Blue, Bonus Features: Commentary by Anne Insdorf, A Look at "Blue".
- ↑ Kieślowski, Krzysztof. Kieślowski on Kieślowski. Edited by Danusia Stok. London: Faber and Faber, 1998, str. 212.
- ↑ Roger Ebert (9. 3. 2003). „Three Colors Trilogy: Blue, White, Red”. rogerebert.com.
- ↑ Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
- ↑ T. Kurelec (2003). „Tri boje: Plavo”. Filmski leksikon.
Eksterni linkovi
- Trois couleurs: Bleu na sajtu IMDb
- Trois couleurs: Bleu na AllRovi-u
- Trois couleurs: Bleu na Box Office Mojo-u
- Trois couleurs: Bleu na Rotten Tomatoes-u (en)
- Movie MovieMeter – Trois Couleurs: Bleu (1993)
- Criterion Collection - esej Colin MacCabe
- p
- r
- u
- Tramwaj (1966, kratki)
- Urząd (1966)
- Koncert życzeń (1967)
- Zdjęcie (1968)
- Z miasta Łodzi (1969)
- Fabryka (1970)
- Przed rajdem (1971)
- Refren (1972)
- Robotnicy '71 (1972)
- Między Wrocławiem a Zieloną Górą (1972)
- Podstawy BHP w kopalni miedzi (1972)
- Przejście podziemne (1973)
- Murarz (1973)
- Prześwietlenie (1974)
- Pierwsza miłość (1974)
- Personel (1975)
- Życiorys (1975)
- Klaps (1976)
- Szpital (1976)
- Blizna (1976)
- Spokój (1976)
- Z punktu widzenia nocnego portiera (1977)
- Nie wiem (1977)
- Siedem kobiet w różnym wieku (1978)
- Amator (1979)
- Dworzec (1980)
- Gadające głowy (1980)
- Krótki dzień pracy (1981)
- Przypadek (1981)
- Bez końca (1984)
- Krótki film o zabijaniu (1987)
- Krótki film o miłości (1988)
- Dekalog (1988)
- Siedem dni w tygodniu (1988)
- Podwójne życie Weroniki (1991)
- Trzy kolory. Niebieski (1993)
- Trzy kolory. Biały (1993)
- Trzy kolory. Czerwony (1994)