Cevovodni transport

HDPE cevovodi na rudničkoj lokaciji u Australiji.

Cevovodni transport je daljinski transport tečnosti ili gasa kroz sistem cevi – cevovod – obično do tržišne oblasti za potrošnju. Najnoviji podaci iz 2014. godine daju ukupno nešto manje od 2.175.000 mi (3.500.000 km) gasovoda u 120 zemalja sveta.[1] Sjedinjene Države imale su 65%, Rusija 8%, a Kanada 3%, tako da je 75% cevovoda bilo u ove tri zemlje.[1]

Nalazi svetske ankete časopisa Pipeline and Gas Journal pokazuju da je planirano i u izgradnji 118,623 mi (190,905 km) cevovoda. Od toga, 88,976 mi (143,193 km) predstavlja projekte u fazi planiranja i projektovanja; 29,647 mi (47,712 km) odražava cevovode u različitim fazama izgradnje. Tečnost i gasovi se transportuju cevovodima, i bilo koja hemijski stabilna supstanca se može poslati cevovodom.[2] Cevovodi postoje za transport sirove i rafinirane nafte, goriva - kao što su nafta, prirodni gas i biogoriva - i drugih fluida, uključujući kanalizaciju, mulj, vodu, pivo, toplu vodu ili paru na kraće udaljenosti. Cevovodi su korisni za prenos vode za piće ili navodnjavanje na dugim udaljenostima kada se treba kretati po brdima ili kada su kanali loš izbor zbog isparavanja, zagađenja ili uticaja na životnu sredinu.

Naftni cevovodi su napravljeni od čeličnih ili plastičnih cevi koje se obično ukopavaju. Nafta se kroz cevovode premešta pomoću pumpnih stanica duž cevovoda. Prirodni gas (i slična gasovita goriva) su pod pritiskom pretvorena u tečnosti poznate pod nazivom tečni prirodni gas (engl. Natural Gas Liquids – NGL).[3] Cevovodi za prirodni gas izgrađeni su od ugljeničnog čelika. Vodonični cevovodni transport je transportovanje vodonika kroz cevi.[4][5][6] Cevovodi sa transport zapaljivih ili eksplozivnih materija, poput prirodnog gasa ili nafte, predstavljaju posebnu brigu o bezbednosti i dolazilo je do raznih nesreća. Cevovodi mogu biti meta krađe, vandalizma, sabotaža ili čak terorističkih napada. U ratu su naftovodi često meta vojnih napada.

Nafta i prirodni gas

Inspekcijski merač cevovoda prirodnog gasa u Švajcarskog

Neizvesno je kada je izgrađen prvi naftovod za sirovu naftu.[7] Zasluge za razvoj cevovodnog transporta su predmet debata, pri čemu su protivrečne tvrdnje Vladimira Šuhova i kompanije Branobel krajem 19. veka, i Udruženja za transport nafte, koje je prvo izgradilo cevovod od kovanog gvožđa veličine 2 in (51 mm) preko rastojanja od 6 mi (9,7 km) od naftnog polja u Pensilvaniji do železničke stanice u Ojl Kriku, tokom 1860-ih. Cevovodi su generalno najekonomičniji način transporta velikih količina nafte, rafiniranih naftnih proizvoda ili prirodnog gasa preko zemlje. Na primer, 2014. godine cevovodni transport sirove nafte koštao je oko $5 po barelu, dok je železnički prevoz koštao oko $10 do $15 po barelu.[8] Transport drumskim cisternama ima još veće troškove zbog dodatne radne snage; zapošljavanje na dovršenim cevovodima predstavlja samo „1% zaposlenih u industriji drumskog prevoza.”[9]

U Sjedinjenim Državama 70% sirove nafte i naftnih derivata isporučuje se cevovodom (23% brodom, 4% kamionima, i 3% železnicom). U Kanadi se za prirodni gas i naftne derivate, 97% isporučuje cevovodom.[8]

Prirodni gas (i slična gasovita goriva) se pod relativno malim pritiskom pretvaraju u tečnosti poznate pod nazivom tečni prirodni gas (engl. Natural Gas Liquids – NGL). Mala postrojenja za preradu NGL-a mogu se nalaziti u naftnim poljima, tako da se butanska i propanska tečnost pod malim pritiskom 125 psi (860 kPa) mogu isporučiti železnicom, kamionom ili cevovodom. Propan se može koristiti kao gorivo u naftnim poljima za zagrevanje različitih objekata koje koriste naftne bušilice ili oprema, i za kamione koji se koriste na naftnom polju. Propan se može pretvoriti iz gasa u tečnost pod laganim pritiskom, oko 100 psi u zavisnosti od temperature, a na maloprodajnim stanicama se pumpa u automobile i teretna vozila pri manje od 125 psi (860 kPa). Cevovodi i železnička kola koriste približno dvostruki pritisak da bi pumpali na 250 psi (1.700 kPa).

Izdignuti deo Aljaskanskog cevovoda.

Udaljenost za isporuku propana do tržišta mnogo je kraća, jer hiljade postrojenja za preradu prirodnog gasa[10][11] nalaze se u naftnim poljima ili u njihovoj blizini. Mnoge naftne kompanije bakenskih formacija u severnoj Dakoti, Montani, Manitobi i Saskačevanu razdvajaju NGL u polju, omogućavajući bušiocama da prodaju propan direktno malim veletrgovcima, eliminišući kontrolu proizvoda i cena za propan i butan velikih rafinerija.

Reference

  1. ^ а б „The World Factbook — Central Intelligence Agency”. www.cia.gov. Архивирано из оригинала 21. 8. 2016. г. Приступљено 6. 9. 2016. 
  2. ^ „Pipeline transport”. Архивирано из оригинала 11. 02. 2015. г. Приступљено 26. 1. 2015. 
  3. ^ „» The Transportation of Natural Gas NaturalGas.org”. Приступљено 18. 7. 2019. 
  4. ^ „The Technological Steps of Hydrogen Introduction - pag 24” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 2008-10-29. г. Приступљено 2008-08-29. 
  5. ^ „rise.org - Pipelines”. Архивирано из оригинала 2009-07-28. г. Приступљено 2008-08-29. 
  6. ^ 2006 - vector of clean energy - pag 15 Архивирано 2008-10-14 на сајту Wayback Machine
  7. ^ Waldman, Jonathan (6. 7. 2017). „How the Oil Pipeline Began”. Nautilus (science magazine). Архивирано из оригинала 22. 11. 2019. г. Приступљено 6. 7. 2017. 
  8. ^ а б Conca, James (26. 4. 2014). „Pick Your Poison For Crude -- Pipeline, Rail, Truck Or Boat”. Forbes. 
  9. ^ „Oil Pipeline Logistics” (PDF). Cepac.cheme.cmu.edu. Приступљено 4. 5. 2015. 
  10. ^ „PHMSA: Stakeholder Communications - NG Processing Plants”. primis.phmsa.dot.gov. Приступљено 9. 4. 2018. CS1 одржавање: Формат датума (веза)
  11. ^ Speight, James G. (2015). Handbook of Petroleum Product Analysis, Second Edition (на језику: енглески). Hoboken, NJ: John Wiley & Sons. стр. 71. ISBN 978-1-118-36926-5. 

Literatura

  • Tubb, Rita. „2012 Worldwide Pipeline Construction” (PDF). www.api.org/. Oildom Publishing Company of Texas. Архивирано из оригинала (PDF) 4. 3. 2016. г. Приступљено 6. 9. 2016. 
  • Pipeline Knowledge & Development (2011). „History of Gas and Oil Pipelines” (PDF). , US historical summary
  • „Carbon footprints of various sources of heat – CHPDH comes out lowest”. Claverton Group. Приступљено 2011-09-25. 
  • Levihn, Fabian (2017). „CHP and heat pumps to balance renewable power production: Lessons from the district heating network in Stockholm”. Energy. 137: 670—678. doi:10.1016/j.energy.2017.01.118. 
  • Haas, Arlene (12. 4. 2018). „The Overlooked Benefits of District Energy Systems”. Burnham Nationwide (на језику: енглески). Приступљено 2019-09-28. CS1 одржавање: Формат датума (веза)
  • „District Heating”. Drawdown (на језику: енглески). 2017-02-07. Архивирано из оригинала 02. 05. 2019. г. Приступљено 2019-09-28. 
  • Mazhar, Abdul Rehman; et al. (2018). „a state of art review on district heating systems”. Renewable and Sustainable Energy Reviews. 96: 420—439. S2CID 116827557. doi:10.1016/j.rser.2018.08.005. 
  • „Powering Innovation | MIT 2016”. mit2016.mit.edu. Приступљено 2023-02-26. 
  • „Energy Efficiency | MIT Sustainability”. sustainability.mit.edu. Приступљено 2023-02-26. 
  • Lund, Henrik; et al. (2014). „4th Generation District Heating (4GDH): Integrating smart thermal grids into future sustainable energy systems”. Energy. 68: 1—11. doi:10.1016/j.energy.2014.02.089. 
  • „Energy from Beneath the Rocks”. The Geology of Portsdown Hill. 2006-12-18. Архивирано из оригинала 2006-12-18. г. Приступљено 2022-07-30. 
  • Yang, Xiaochen; et al. (2016). „Energy, economy and exergy evaluations of the solutions for supplying domestic hot water from low-temperature district heating in Denmark” (PDF). Energy Conversion and Management. 122: 142—152. S2CID 54185636. doi:10.1016/j.enconman.2016.05.057. .
  • David, Andrei; et al. (2018). „Heat Roadmap Europe: Large-Scale Electric Heat Pumps in District Heating Systems”. Energies. 10 (4): 578. doi:10.3390/en10040578 Слободан приступ. 
  • Sayegh, M. A.; et al. (2018). „Heat pump placement, connection and operational modes in European district heating”. Energy and Buildings. 166: 122—144. doi:10.1016/j.enbuild.2018.02.006. 
  • S.Buffa; et al. (2019). „5th generation district heating and cooling systems: A review of existing cases in Europe”. Renewable and Sustainable Energy Reviews. 104: 504—522. doi:10.1016/j.rser.2018.12.059 Слободан приступ. 
  • „New, Composite Polymeric/Metallic Materials And Designs For Hydrogen Pipelines” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 2008-10-08. г. Приступљено 2008-08-29. 
  • „Lifetime Simulation Composite & Multilayer Pipelines”. Архивирано из оригинала 2012-02-07. г. Приступљено 2009-11-02. 
  • „Hydrogen Pipelines Working Group Workshop - Proceedings” (PDF). USA Dept of Energy. DoE. Приступљено 20. 1. 2022. CS1 одржавање: Формат датума (веза)
  • „2004 EU pipelines” (PDF). Архивирано из оригинала (PDF) 2006-11-24. г. Приступљено 2008-01-26. 

Spoljašnje veze

Cevovodni transport na Vikimedijinoj ostavi.
  • Pipeline news and industry magazine
  • Pipeline Politics in Asia: The Intersection of Demand, Energy Markets, and Supply Routes, by Mikkal E. Herberg et al. (National Bureau of Asian Research, 2010)
  • The Dolphin Project: The Development of a Gulf Gas Initiative, by Justin Dargin, Oxford Institute for Energy Studies Jan 2008 Working Paper NG #22
  • UK - Linewatch - a joint awareness initiative between 14 oil and gas pipeline operators
  • "Submarine Gas Pipe Line Taps Undersea Wealth" November 1951 article about first undersea gas pipeline constructed in the US and the problems encountered
  • "The Marvels Of Underground Oil Railroads" Popular Science April 1937
  • Construction and delivery of compressor stations for a gas pipeline in the Soviet Union by AEG (company video from the 1970s with subtitles)
  • Gas Pipeline Safety: Guidance and More Information Needed before Using Risk-Based Reassessment Intervals: Report to Congressional Committees Government Accountability Office
Normativna kontrola: Državne Уреди на Википодацима
  • Japan
  • Češka