San Giorgio Maggiore

 

 

San Giorgio Maggiore je mali otok u Venecijanskoj laguni,^[1] smješten ispred venecijanskog Trga sv. Marka.

Historija

U rano doba Venecije, odmah nakon osnivanja, otok je bio u vlasništvu patricijske porodice Memmo i po njima nosio ime Memmia.^[1] Na otoku je tokom 8. i 9. vijeka kao prva značajnija građevina sagrađena drvena crkva posvećena San Giorgiu. Nakon toga otok je preimenovan u Maggiore (Veliki) da se razlikuje od istoimenog otoka u laguni (San Giorgio in Alga). Tribuno Memmo, 25. mletački dužd, godine 982. poklonio je otok benediktinskom monahu Giovanniju Morosiniju da na njemu izgradi samostan. On je doista uz postojeću crkvu uz pomoć braće izgradio samostan San Giorgio Maggiore i bio prvi opat u njemu.^[1] Vremenom su objekti na otoku dobili dostojan izgled, među kojima je vjerojatno najimpozantnija Bazilika San Giorgio Maggiore koju je 1565. projektirao arhitekt Andrea Palladio. Danas je bazilika bitan element krajolika Venecije, vidljiv s Rive degli Sciavoni i s Trga sv. Marka.

Za vrijeme vladavine Napoleona nad Venecijom, samostan je pretvoren u vojni garnizon. To je međutim ostao i nakon pada Napoleona, za vrijeme vlasti Austrije i Kraljevine Italije. Na sjevernoj strani otoka izgrađena je kompletna luka s molovima, skladištima i servisima. Na taj način otok San Giorgio Maggiore mogao je lako djelovati kao slobodna luka (porto franco). Godine 1951. vlada Italije dala je otok i sve njegove objekte na korištenje Fondaciji Cini koja je osnovana s namjerom da se brine za održavanje, obnovu i pravilno korišćenje velikih kulturnih dobara. Fondacije je 1954. s tom svrhom izgradila otvoreni amfiteatar Teatro Verde. Od tadq je otok pozornica za brojne operne i teatarske predstave. Na otoku paralelno s Fondacijom Cini radi i Nautička škola, a kompleks objekata na otoku povremeno je i mjesto za političke sastanke najvišeg svjetskog ranga.

Izvori

San Giorgio Maggiore na Wikimedijinoj ostavi