Erich Honecker

Erich Honecker
Erich Honecker

Portret Ericha Honeckera


Generalni sekretar Partije socijalističkog jedinstva Njemačke
Mandat
1971. – 1989.
Prethodnik Walter Ulbricht
Nasljednik Egon Krenz

Predsjednik Državnog savjeta (Staatsrat)
Mandat
1976. – 1989.
Prethodnik  Willi Stoph
Nasljednik Egon Krenz

Rođenje 25. august 1912.
Neunkirchen Njemačko Carstvo
Smrt 29. maj 1994.
Santiago, Čile
Politička stranka Partija socijalističkog jedinstva Njemačke
Supružnik 1) Edith Baumann
2) Margot Feist
(od 1953.)
Zanimanje radnik, političar

Erich Honecker (Neunkirchen , 25. august 1912. - Santiago de Chile, 29. maj 1994.), bio je njemački komunist, posljednji lider Nemačke Demokratske Republike koji je vodio zemlju od 1971. do njenog sloma 1989.

Biografija

Erich je bio sin rudara koji je uz to bio i gorljivi član komunističke partije, pa se i on pridružio pokretu i postao član komunističke omladine sa 14 godina. Nakon tog je 1929. kao kvalificirani tokar postao je punopravni član partije. Nakon što su nacisti došli na vlast 1933., počeo je raditi na organizaciji ilegalnih aktivnosti mladih komunista po različitim krajevima Njemačke. Gestapo ga je uhapsio 1935, pa je nakon tog osuđen na 10 godina prisilnog rada zbog "pripremanja izdaje". Robija ga nije slomila, već je ostao vjeran svojim komunističkim uvjerenjima.[1]

Sovjetska Crvena armija ga je u svom napredovanju kroz Istočnu Njemačku oslobodila - 1945. Nakon tog se brzo povezao s onim njemačkim komunistima koji su bili odškolovani u Sovjetskom Savezu u namjeri da uspostavi komunističku vlast u sovjetskoj okupacionoj zoni. S tim ciljem je bio i jedan od osnivača Pokreta oslobođene njemačke omladine (Freie Deutsche Jugend, akronim: FDJ) i bio njegov predsjednik od 1946. - 1955.[1]

Izabran je za člana Centralnog komiteta komunističke partije 1946. i postao promotor ujedinjenja Komunističke i Socijal Demokratske partije u DDR u novoosnovanu Partiju socijalističkog jedinstva Njemačke (Sozialistische Einheitspartei Deutschlands).[1]

Od 1961. partija mu povjerava izgradnju Berlinskog zida, pararelno s tim raste i njegov utjecaj u Partiji socijalističkog jedinstva, pa se od 1967. označava kao nasljednik dotadašnjeg lidera Waltera Ulbrichta. Za generalnog sekretara Partije socijalističkog jedinstva Njemačke izabran je 1971.. a za predsjednika Državnog vijeća - 1976. pa je tako uz partijskog postao i državni lider. Pod njegovom vladavinom DDR se razvio u jednu od najprosperitetnijih zemalja sovjetskog bloka u Istočnoj Evropi, iako je ostao i nadalje zemlja brojnih zabrana i poprilične represije.[1] Honecker je s druge strane dopustio rast trgovačkih i inih veza (slobodniji režim putovanja i posjeta) sa Zapadnom Njemačkom u zamjenu za njenu financijsku pomoć. U vladanju mu je pomagala supruga - Margot, koja je bila i ministar obrazovanja u vladi DDR-a.[1]

Nakon što je izgubio podršku tadašnjeg sovjetskog lidera Mihajla Gorbačova, zbog nefleksibilnosti i zastarjelosti, Honecker je bio prisiljen podnjeti ostavku u oktobru 1989, nakon masovnih demonstracija po ulicama istočnonjemačkih gradova. Nakon sloma DDR-a optužen je za zloupotrebu vlasti i druga kaznena djela (to se uglavnom svodilo na smrt 192 prebjega). Ali mu je zbog uznapredovale bolesti (dijagnosticiran mu je rak]]), dopušteno da 1993. otputuje u Čile, gdje je i umro.[1]

Privatni život

Ženio se dva puta, prvi put 1950. za Edith Baumann s kojom se nakon tri godine razveo (sa njom je imao kćer Ericu), i drugi put sa Margot Feist, sa kojom je imao kćer Sonju.

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Erich Honecker” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. 4. 2014. 

Vanjske veze

Erich Honecker na Wikimedijinoj ostavi
  • Erich Honecker na portalu Encyclopædia Britannica (en)
  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

AzijaAfrikaAmerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 34468994
  • LCCN: n50028179
  • ISNI: 0000 0001 0856 4810
  • GND: 118553399
  • SELIBR: 223238
  • SUDOC: 028351827
  • BNF: cb12020502x (podaci)
  • BIBSYS: 90248550
  • MusicBrainz: 95d9abe7-2d5a-4ecc-b2b3-179e6747daf6
  • NLA: 35202844
  • NDL: 00443702
  • NKC: jn19990003639
  • BNE: XX972542
  • CiNii: DA00856158
  • NSK: 000404758