Humberto Castelo Branco
| Humberto Castelo Branco | |
|---|---|
 | |
26. predsjednik Brazila | |
| Mandat 15. travnja 1964. – 15. ožujka 1967. | |
| Potpredsjednik | José Maria Alkmin |
| Prethodnik | Ranieri Mazzilli |
| Nasljednik | Artur da Costa e Silva |
| Rođenje | 20. rujna 1897. Fortaleza, Brazil |
| Smrt | 18. srpnja 1967. Fortaleza, Brazil |
| Politička stranka | ARENA |
| Supružnik | Argentina Viana |
| Zanimanje | političar, vojskovođa |
| Vjera | katolicizam |
Feldmaršal Humberto de Alencar Castelo Branco (Fortaleza, 20. rujna 1897. - Fortaleza, 18. srpnja 1967.) je bio brazilski vojskovođa i političar koji je služio kao 26. predsjednik Brazila u razdoblju vojne diktature.
Rodio se u Fortalezi, kao sin generala Cândida Borgesa Castela Branca i Antoniete Alencar Castelo Branco, koja je poticala iz obitelji intelektualaca. Godine 1918. pridružio se vojsci, a nakon školovanja u Engleskoj postao je pukovnik. S tim činom sudjeluje u Drugom svjetskom ratu, boreći se protiv Trećeg Reicha i Italije.
Godine 1963., predsjednik João Goulart imenovao ga je načelnikom glavnog stožera oružanih snaga, a sljedeće godine mu dodijelio i čin maršala.
Ipak, kada je 31. ožujka 1964. skupina urotnika provela je puč kojim je s vlasti srušen Goulart, Castelo Branco se isprofilirao kao jedan od predvodnika puča. Puč je bio uspješan, a država je ušla u period vojne diktature koji će trajati do 1985. godine. Goularta je privremeno zamijenio Ranieri Mazzilli, ali je Congresso Nacional tokom travnja izglasao Castela Branca za Goulartova nasljednika. Prisegnuo je 15. travnja 1964. godine. Castelo Branco je tako postao drugi maršal u historiji Brazila koji je na vlast došao pučem; prvi je bio Deodoro da Fonseca, koji je bio prvi predsjednik Brazila.
Kao predsjednik, Castelo Branco je raspustio lijevu stranu Kongresa i vladao autokratski. Ipak, imao je namjeru prepustiti vlast izabranom predsjedniku, što je izazvalo revolt među desicom i vojskom. Situacija je došla do usijanja kada su u državama Minas Gerais i Guanabara na izborima pobijedili opozicijski kandidati. Ekstremisti su zahtijevali od Castela Branca da poništi rezultate, no on je to odbio. Puč je izbjegnut zalaganjem ministra rata, Artura da Coste e Silve, koji je osigurao priznanje izbornih rezultata, ali uz obećanje da će Castelo Branco postati još oštriji u svojoj politici. U tom je trenutku demokracija potpuno nestala. Ukinute su sve stranke, a uvedeno je dvostranačje, a ubrzo je osnovana i komisija koja je sastavila izrazito restriktivan ustav. Poticao je državni intervencionizam i donio cijelu seriju represivnih zakona. Svoj mandat je produžio do 1967. godine (iako je trebao trajati do 1966.), a naslijedio ga je Artur da Costa e Silva.
Šest mjeseci nakon isteka mandata, poginuo je u avionskoj nesreći u Fortalezi
Humberto Castelo Branco na Wikimedijinoj ostavi
- p
- r
- u
- Deodoro da Fonseca
- Floriano Peixoto
- Prudente de Morais
- Campos Sales
- Rodrigues Alves
- Afonso Pena
- Nilo Peçanha
- Hermes da Fonseca
- Venceslau Brás
- Delfim Moreira
- Epitácio Pessoa
- Artur Bernardes
- Washington Luís
- Júlio Prestes
- Privremena vojna hunta
- Getúlio Vargas
- José Linhares
- Eurico Gaspar Dutra
- Getúlio Vargas
- Café Filho
- Carlos Luz
- Nereu Ramos
- Juscelino Kubitschek
- Jânio Quadros
- Ranieri Mazzilli
- João Goulart
- Ranieri Mazzilli
- Humberto Castelo Branco
- Artur da Costa e Silva
- Vojna hunta
- Emílio Médici
- Ernesto Geisel
- João Figueiredo
- Tancredo Neves
- José Sarney
- Fernando Collor de Mello
- Itamar Franco
- Fernando Henrique Cardoso
- Luiz Inácio Lula da Silva
- Dilma Rousseff1
- Michel Temer
- Jair Bolsonaro
- Luiz Inácio Lula da Silva
1 Senat je 12. svibnja 2016. suspendirao predsjednicu Rousseff zbog optužbi za zlouporabu položaja i ovlasti, čekajući kraj postupka njezinog opoziva s mjesta predsjednice. U tom je periodu potpredsjednik Michel Temer postao vršitelj dužnosti funkcije predsjednika. Temer je 31. kolovoza 2016., nakon što je Senat smijenio Rousseff, preuzeo funkciju predsjednika.
