Mletački križarski rat

Mletački križarski rat
Segment križarskih ratova

Opsada Tira od strane križara i mletačke flote
Datum 1122–24
Lokacija Levant
Ishod Pomorska pobjeda kod Jaffe (Venecija)
Zauzimanje Tira (križari/Venecija)
Sukobljene strane
Mletačka Republika
Jeruzalemsko Kraljevstvo
Grofovija Tripoli 		Fatmidski Kalifat
Seldžuci
Komandanti i vođe
Domenico Michiel
William I od Buresa
Pons od Tripolija 		Tugtakin
  • p
  • r
  • u
Križarski ratovi
Rekonkista • Sardinijski • Mahdija 1087. • Prvi • Narodni • 1101. • Sjeverni (Vendski • Livonski • Pruski) • Norveški • Balearski • Mletački • Drugi • Švedski (Prvi • Drugi • Treći) • Treći • 1197. • Četvrti • Katarski • Dječji • Peti • Šesti • Bosanski • Barunski • Sedmi • Pastirski 1251. • Osmi • Deveti • Aragonski • Pastirski 1320. • Smirnski • Aleksandrijski • Savojski • Despenserov • Berberijski • Nikopolje • Husitski • Varna • Otranto
Kategorija

Mletački križarski rat 1122–24 bio je pohod u Svetu Zemlju koji je uspio u zauzimanju Tira. Predstavljao je važnu pobjedu na početku perioda kada se Jeruzalemsko Kraljevstvo trebalo proširiti više nego ikada, pod vladavinom kralja Balduina II. Mlećani su dobili značajne trgovačke ustupke u Tiru. Pljačkama bizantskog teritorija i na putu prema Svetoj Zemlji i u povratku, Mlećani su primorali Bizantince da potvrde i prošire njihove trgovačke privilegije sa carstvom.

Priprema

Balduin de Burg bio je nećak Balduina I od Jeruzalema i grof Edesse od 1100. do 1118. godine. Njegov je ujak umro 1118. te je on postao kralj Balduin II od Jeruzalema.[1] U Bici na Ager Sanguinisu u blizini Sarmade 28. juna 1119. Franci su doživjeli katastrofalan poraz od strane snaga Ilghazija, vladara Mardina. Kasnije te godine Balduin je povratio dio teritorija, ali su Franci bili značajno oslabljeni.[2] Balduin je zatražio pomoć od pape Kalista II. Papa je proslijedio zahtjev Veneciji.[3]

Uvjeti križarskog rata dogovoreni su pregovorima među izaslanicima Balduina II i mletačkog dužda. Kada su Mlećani odlučili sudjelovati, papa Kalist II im je poslao svoju papinsku zastavu kako bi pokazao svoje odobrenje. Za vrijeme Prvog lateranskog sabora potvrdio je da su Mlećani imali križarske privilegije, uključujući i oprost njihovih grijeha.[4] Crkva je također proširila svoju zaštitu na porodice i vlasništvo križara.[5]

Mletački dužd, Domenico Michiel, je 1122. pokrenuo taj prekomorski križarski rat.[6] Mletačka flota od preko 120 brodova sa preko 15 000 napustila je Venecijansku lagunu 8. augusta 1122. godine.[3] Čini se da je to bio prvi križarski rat u kojem su vitezovi ponijeli svoje konje sa sobom.[7] Opkolili su Krf, tada u posjedu Bizantskog Carstva, sa kojim je Mletačka Republika imala spor o privilegijama.[6] Balak od Mardina, emir Alepa, je 1123. zarobio Balduina II i zatočio ga u Harputu. Eustace Graverius je postao regent Jeruzalema.[1] Mlećani su napustili opsadu Krva kada su čuli te vijesti i dospjeli su na obalu Palestine u maju 1123. godine.[6]

Bitka za Jafu

Outremer oko 1100.

Mletačka flota dospjela je u Akru krajem maja[8] i obaviještena je o fatmidskoj floti od oko stotinu brodova koja plovi prema Aškelonu[9] kako bi pružila pomoć emiru Balaku u njegovoj opsadi. Tako je mletačka flota zaplovila južno kako bi ju susrela, a dužd Michiel je naredio podjelu flote na dva dijele, sa slabijom snagom na čelu i snažnijom iza nje[8] sa namjerom preusmjeravanja flote dalje od Aškelona.[9] Pretpostavivši laku pobjedu, Egipćani su pali u zamku i bili zarobljeni između dva mletačka diviziona i brojčano nadmašeni. Nekih 4000 Saracena je ubijeno,[10] uključujući fatmidskog admirala, a zarobljeno je 9 brodova;[11] u povratku u Akru Mlećani su dodali na svoju pobjedu i 10 zarobljenih trgovačkih brodova.[8] I Foucher iz Chartresa (Knjiga III/20) i Guillaume od Tira (Knjiga XII/22-23) su zabilježili taj događaj.

Na to su ostali brodovi u žurbi slijedili i oborili gotovo sve ostale neprijateljske brodove u okolini. Otpočela je žestoka bitka, obje strane borile su se sa velikom gorčinom i toliko ih je poginulo da vas oni koji jesu bili tamo najnedvomislenije uvjeravaju, koliko god to nevjerojatno zvučalo, da su pobjednici gazili kroz krv neprijatelja i da je okolno more bilo obojeno u crveno od krvi koja je tekla niz brodove, do prečnika od dvije hiljade stopa. Ali obale su, kažu, bile toliko gusto prekrivene truplima koje je izbacilo more, da je zrak bio pokvaren i da je okolna regija postala zaražena kugom. Dugo se borba nastavila čovjek protiv čovjeka i najvatrenije je jedna strana pokušavala napredovati dok je druga strana pokušavala oduprijeti se. Konačno, međutim, Mlećani su uz Božju pomoć bili pobjednici.

Guillaume od Tira

Opsada Tira

15. februara 1124. Mlećani i Franci započeli su opsadu Tira.[6] Luka Tira, sada u Libanonu, bila je dio teritorija Tugtakina, atabega Damaska. Latinsku vojsku predvodili su Patrijarh Antiohije, mletački dužd, Pons od Tripolija i William de Bury, kraljev visoki pomoćnik.[12]

Mlećani i Franci izgradili su opsadne tornjeve i mašine koje su mogle bacati stijene kako bi razbili gradske zidine. Branitelji Tira također su napravili mašine kojima su bacali kamenje na opsadne tornjeve. Kako se opsada odužila, građanima je počelo ponestajati hrane i slali su hitne pozive za pomoć. Balak je umro za vrijeme opsade grada Hijerapolisa.[13] Tugtakin je napredovao prema Tiru, ali se povukao bez borbe kada su snage Ponsa od Tripolija i visokog pomoćnika Williama došle da se suoče s njim na konju.[14] Tugtakin je poslao izaslanike u junu 1124. u svrhu mirotvornih pregovora. Nakon dugih i teških dijskusija dogovoreno je da će uvjeti predaje uključivati i puštanje onih koji su željeli napustiti grad da uzmu i svoje porodice i vlasništvo sa sobom, dok bi oni koji su željeli ostati mogli zadržati svoje kuće i posjed. Ta odluka nije se dopala nekim križarima, koji su htjeli opljačkati taj grad.[12]

Tir se predao 29. juna 1124. godine. Nakon što su križarske snage ušle u grad, prema Guillaumeu od Tira, "Divili su se utvrdama grada, snazi građevina, masivnim zidovima i uzvišenim tornjevima, časnoj luci kojoj je tako teško pristupiti. Imali su samo hvale za odlučnu ustrajnost građana koji su, unatoč pritisku grozne gladi i nestašici namirnica, tako dugo uspijevali odbiti predaju. Jer kada su naše snage zauzele to mjesto, našle su samo pet kora pšenice u gradu."[13]

Posljedice

Balduin II bio je u zatočeništvu za vrijeme osvajanja Tira, ali je oslobođen kasnije te godine.[15] Odmah je prekršio uvjete svog oslobođenja.[1] Balduin II je odobrio Mlećanima opsežne trgovačke privilegije u Tiru i tako osigurao da će održavati pomorsko prisustvo na Latinskom Istoku.[4] U privilegije su spadale garancije vlasničkih prava za nasljednike Mlećana koji su nasukani ili umrli u Tiru.[16]

Mnogi ljudi koji su napustili Tir preselili su se u Damask.[12] Balduin II nastavio je neprijateljstvo sa Alepom i Damaskom i dobio danak od obje države. Pod Balduinom II Jeruzalemsko Kraljevstvo postiglo je svoje najveće razmjere.[1] Tir je napredovao kao dio Jeruzalemskog Kraljevstva. Kada je car Svetog Rimskog Carstva, Friedrich I Barbarossa, umro za vrijeme Trećeg križarskog rata, sahranjen je u katedrali u Tiru. Grad su 1291. zauzeli i uništili Mameluci.[17]

Mletačka flota je u povratku prošla kroz Egejsko more. Ponovo su opljačkali grčka ostrva. Grci su bili prisiljeni prekinuti spor i potvrditi trgovačke privilegije Venecije.[6]

Reference

Citati

Izvori

  • Blincoe, Mark E. (2008). Angevin Society and the Early Crusades, 1095–1145. ProQuest. ISBN 978-0-549-80857-2. Arhivirano iz originala na datum 2014-01-03. Pristupljeno 2013-11-28. 
  • Hazlitt, William (1860). History of the Venetian Republic. I. London. 
  • Hopf, Georg Wilhelm (1865). Die Hauptmomente der Handelsgeschichte des Freistaates Venedig. Nuremberg. 
  • Knox, E. L. Skip (2013). „Capture of Tyre”. History of the Crusades. Boise State University. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-03. Pristupljeno 2013-11-29. 
  • Laiou, Angeliki E. (2001). „Byzantine Trade with Christians and Muslims and the Crusades”. The Crusades from the Perspective of Byzantium and the Muslim World. Washington, D.C.: Dumbarton Oaks Research Library and Collection. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-03. Pristupljeno 2011-11-28. 
  • „Lebanon and The Crusades”. Cedarland. Pristupljeno 2013-11-29. 
  • Madden, Thomas F. (2005-01-01). The New Concise History of the Crusades. Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-7425-3822-1. Pristupljeno 2013-11-28. 
  • Richard, Jean (1998). Les bases maritimes des Fatimides. Leuven. 
  • Riley-Smith, Jonathan Simon Christopher (1995). The Oxford Illustrated History of the Crusades. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-820435-0. Pristupljeno 2013-11-28. 
  • Riley-Smith, Jonathan (1986). „The Venetian Crusade of 1122–1124”. I Comuni Italiani nel Regno Crociato di Gerusalemme / The Italian Communes in the Crusading Kingdom of Jerusalem. Genoa. 
  • Runciman, Steven (1951). A History of the Crusades. Cambridge. 
  • Shatzmiller, Maya (1993). Crusaders and Muslims in Twelfth-Century Syria. BRILL. ISBN 978-90-04-09777-3. Pristupljeno 2013-11-29. 
  • Smail, R. C. (1995). Crusading Warfare 1097–1193. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-48029-9. 
  • Snell, Melissa (1911). „Baldwin II of Edessa”. 1911 Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2013-11-29. [mrtav link]
  • „Tyre”. Lebanese Dental Association. Arhivirano iz originala na datum 2018-06-20. Pristupljeno 2013-11-29. 
  • Wornum, Ralph Nicholson (1869). Analysis of Ornament, the Characteristics of Style: An Introduction to the Study of the History of Ornamental Art. Chapman and Hall. Pristupljeno 2013-11-28.